Zmija

Kada posmatrate zmiju kako se kreće,morale su vas začuditi i istovremeno zadiiti dvije stvari.
Prva stvar je da se zmija kreće vrlo tajanstveno i ne vidite joj noge.
Na njenom tijelu nema ništa što bi je guralo ili vuklo,ali ona se ipak kreće.
Druga stvar je ta,da stječete dojam da zmija klizi,kao da njeno tijelo u opšte nema kostju.
Ali zmija je puna kostiju,ima kičmenicu koja je sastavljena od nezavisnih članaka,koji su vezani sa naročitim pokretnim zglobovima,a za svaki taj kičmeni zglob je vezano po par rebara.Neke zmije mogu da imaju čak i 145 pari rebara,koji su vezani za pokretljivu kičmenicu.Kuglasta udubljenja koja se nalze na zadnjoj strani,a naprd čašice,povezuju svaki članak sa susjednim člankom i tako vežu i svaki par rebara za određeni članak na kičmenom stupu.Odatle dolazi i velika pokretljivost zmijinog kičmenog stupa,pa i njenih rebara.Vrhovi rebara povezani su sa mišićima na trbušnim štitovima na stomaku zmije,pa se zbog toga zmija može kretati nezavisno od trbušnog štita posebno.,jer kada trbušni štit pokrene samo jedan par rebara,stomak odma reagira poput noge koja se pokrene.Zmija takođe ima kosti i u glavi i u vilici,i svaka može da razapne čeljust prilično široko u trnutku kada guta hranu.To može zato što su joj sve kosti oko usne šupljine potpuno nezavisne,i zato se usta i ždrelo  prilično rašire.Većina zmija svoju žrtvu proguta i prije neko što je ubije ili udavi.Kad ona proguta svojplijen,odma počinje probava hrane .Dakle zmije imaju kosti u svome tijelu,i ako se stieče dojam da njihova gmizava tijela nemaju koštani dio u svom sustavu.

Zmije pripadaju skupini gmazova,a svi gmazovi imaju suhu kožu,koja je prekrivena sa ljuskom.
To znaći da su zmije srodnici sa gušterom ,aligatorom,krokodilom i kornjačom.
Postoji više od dvije hiljade vrsta i podvrsta zmija.
Tako postoje one koje žive u zemlji,na zemlji,u vodi,a mogu se naći i one koje žive na drveću.
zato slobodno možemo reći da se zmoje nalaze svugdje u svijetu,osim u polarnim područijima i na nekim malim okeanskim otocima.
Ako uzmemo u obzir  da zmije nemaju noge,mada podvrsta boa i pitona ima zakržljale ostatke zadnjih nogu,onda ljuska zmijama služi za kretanje.
Sa donje trbušne strane zmija ima vrlo široke ljuske i zmija ih može kretati unapred,tako da sa zadnjim dijelom svake ljuske odupre od neku neravnu ili izbočinu na površini zemlje.Ćim zmija to učini,ona snagom svojih mišića izgura cijelo tjelo napred.
Sve vrste zmija mjenjaju kožu ili kako se kaže mjenjaju košulju,ali one čak mjenjaju i podkožicu koja im prekriva oči.Kada se zmija presvlači,koža se okrene na naličije.
Zmija skida svoju kožu tako što se tari od neravnine zemlje i ona zna promjeniti kožu nekoliko puta godišnje.

Različite vrste zmija se razmnožavaju na različite načine.
Znamo da postoji mnogo vrsta zmija npr.zvečarke,mokasin zmije,vodene otrovnice,prugaste zmije otrovnice i one ne polažu jaja već rađaju žive mlade ,a neke od njih mogu čak odjednom da rode  i po sedamdesetpet mladih.
Veća skupina zmija polažu jaja,obično na skrivenim mjestima npr.ispod neke stijene,ili u pukotine i rupe.
Jaja od zmije ne liče kokošijim,ona su manja i duža,ali postoje i neke vrste zmija koja nose jaja koja su veliine kokošijih.
Ljuska zmijinih jaja je čvrsta i kožasta.Ni jedna zmija ne polaže isti broj jaja,a smatra se da piton polaže najveći broj jaja.
Poznato je da je jedan Indijski piton položijo odjednom stosedam jaja.
Iz jaja se izlegu mladi ,pod djelovanjem sunčeve toplote ili topline koja se stvara sa raspadom biljnih trava.
Postoje slučajevi i da zmija čuva jaja tako što se sklupča oko njih.
Budući da zmije mog da polože i stotinu jaja odjednom,postavlja se pitanje ko se brine o njima kada se izlegu?Za njih se ne brine niko,jer zmije čim se izlegu su sposobne da se brinu same o sebi.

To što zmije nemaju noge , ne znači da ih u određeno doba svog razvoja nisu imale.
Kako su zmije izubile noge,znanstvenicima ni danas nije poznato,ali zna se da su njihove noge sa vremenom iščezle.
Postoje četri načina kretanja zmija,a prvi se zove  pobočno valovito kretanje.
Tada zmija savija tijelo u više valovitih vijuga u obliku slova S i odupirući se od neravnine zemlje,zmija klizi prema napred snagom svoji mišića i članaka.
Drugi način kretanja zove se praolinijsko kretanje, tada zmija nekoliko članaka skupi na zadnjem dijelu zmijinog tijela,pa izgura prednji dio tijela.Pri tome se  zadnji dio članaka čvrsto odupre ,da zmija ne bi skliznula unazad.,i kod ove vrste kretanja naizmjenično grupiraju čas prednji,čas zadnji članci, a tijelo se odupre sa onom skupinom članaka koji su se predhodno pokrenuli.
Treće kretanje je u obliku  bočne petlje.Tu se prednji dio zmije  izbaci u stranu i hitro prebaci zadnji dio tijela u novi položaj,a zatim ponovo prednji dio izbaci u stranu.
Četvrti način kretanja zmiji služi da se penje uz drvo.U ovom slučaju zmija obavije rep i zadnji dio tijela oko stabla,pa izdigne prednji dio i okači se od najvišu kranu koju može dohvatit.Čim se zakači ona olabavi zadnji dio i rep i  povoče ih naviše.

Mnogi se ljudi pitaju koja je zmija najopasnija i pri tome misle na vrstu zmije koja je usmrtila najviše ljudi do danas ili na zmiju čiji je otrov najjači.
Neki znanstvenici smatraju da je kraljevska kobra najsmrtonosnija zmija na svijetu.
Kobrin otrov je vrlo jak ona je najduža otrovnica.
Postoje slučajevi a su ljudi umrli sat posle ujeda kobre.
Druga najsmrtonosnija zmija je tigrasta zmija,i ona živi samo u Australiji.
Znanstvenici smatraju da je njen otrov najsnažniji od svih zmija otrovnica.
Njena količina otrova je ograničena i zato je manji broj žrtava ove zmije otrovnice.Postoji i jedna vrsta otrovne zmije u Indiji i ona se zove krajt i koja pripada posebnoj skupini.Prema procjeni umrlo je oko sedamdeset sedam posto ljudi koje je ujela ova zmija.
Poznata naočarka (kobra) iz Indije ubija daleko najviše ljudi od bilo koje druge zmije otrovnice,ali bi jedva deset posto umrlo od njenog ujeda da prime serum na vreme.
Najveća zmija na svjetu ne pripada skupini otrovnica.Živi u Južnoj Americi,a zove se anakonda.Njena dužina dosegne i deset do dvanest metara.Ona živi u vrlo nepristupačnim područijima ,te se vjeruje da postoje primjerci anakonde koja nadmašuje dužinu primjeraka koji su do danas pronađeni.
U raznim zemljama postoji veći broj zmija koje nisu otrovne,od onih koje su otrovne.Od otrovnica se najčešće pronađe samo nekoliko vrsta u jednoj zemlji.

Hobotnica

Hobotnica je glavonožac,ima dva oka i četiri para ruku(osam krakova).Ona nema unutrašnji kostur i to joj omogućava da se provuče kroz uska mjesta.Hobotnice su najinteligentnije od ostalih beskičmenjaka.
Živi na različitim mjestima u okeanu,može se naći i na koraljnom grbenu i u plegačkim vodama .
Postoji oko tristo vrsta hobotnica.

Kao što sam već rekla ona spada u skupinu glavonožaca,a to znači da im je glava istodobno i oslonac za stopalo,jer iz nje izlaze dugački krakovi (izrastaju u predjelu usnog otvora).
Ona ima osam tih krakova i po njima je dobila ime -oktopod.
I ako spad u mekušce,ona se u potpunosi razlikuje od puževa i ostriga.
Najbliži srodnici hobotnici su sipa i lignja.
Hobotnice imaju zaštitni plašt koji prekriva njihovo tijelo.

Krakovi su im dugački i vrlo su pokretljivi,a po čitavoj donjoj strani kraka hobotnice imaju prijanjalke.
Zbog njh,hobotnica može se čvrsto pripreti uz sve što uhvati.
Na leđnom dijelu hobotnica ima neku vrstu ljevka (sifonastog oblika),i kroz taj lijevak voda ulazi,a hobotnica iz te vode odvaja kiseonik,kao što to rade i ribe.
Usisni lijevak hobotnici služi i da se hitro kreće.Hobotnica iz ljevka istisne vodu vrlo snažno,tako da se poput munje brzo odbaci natrag.

Na taj način ona hitro umakne neprijatelju,koji joj se iznenada približi i spriječi je da sa svojim krakovima otpuzi do neke šuplje stijene.
Kada hobotnica miruje krakovi joj se rasprostrane po površini na kojoj stoji,tako čim joj se neki neprijatelj približi,ona će odma pobjeći ili če ga zgrabiti i čvrsto ga obgrliti.
Ako se nađe u opasnosti,hobotnica če ispustiti zašzitni zastor i brzo će umaći.
Ona iz jedne kjese,koja se nalazi u donjem dijelu leđa,izbaci tamnu mastljivu tekućinu,koja potpuno zamuti vodu oko nje i njenog neprijatelja.
Hobotnica može da mjenja boju od crvene u sivu,žutu,tamnu,tamno zelenu,ona to radi kako bi se prilagodila boji okoline u kojo se nalazi.

Ako ikada pod vodom naletite na hobotnicu,najbolje je da se odmah udaljite od nje.
I ako hobotnice nisu toliko opasne kao što izgledaju ili se priča,one mogu biti vrlo neprijatne.
Hobotnica ima dvije snažne vilice koje izgledaju kao kljun od papagaja,i sa njima ona može bolno ujesti i u isto vreme ubrzgati svoj otrov.
Ona je u stanju da brzo onesposobi raka i tako ga lekše pojede.
Uobičajna hrana hobotnice su rakovi,ribe i ostale morske životinje.
Ona svoj ulov hvata pomoću usisnih prijanjalki(koji se nalaze na krakovima) i sa pomoću njih čvrsto drži svoj plijen.

Pčela

Pčele su kukci koji lete,a poznate su po tome što imaju ulogu oprašivanja, proizvodnji meda i pčelinjeg voska.Postoji 20 000 poznatih vrsta pčela.Nalaze se na svim kontinentima osim na Antartiku.
Pčela imaju dug nos i on im omogućava da dođu do nektra iz cvijeća.
Antene kod pčela se sastoje od 13 segmenata kod mužijaka i 12 kod ženki.
Pčela imaju dva para krila,a zadnj par je manji od prednjih.
Kao što sam već rekla postoje hiljade vrsta i podvrsta  pčela,pa se odatle zna da su njihovi životi i navike međusobno
razlikuju.Najvjerovatnije je svima zanimljivo kako pčele proizvode med i kako društvene pčele organizuju život u svojoj zajednici.
Da bi pčela mogla da proizvede med,ona prvo mora da obiđe sve cvjetove i pije njihov nektar i stavlja ga u svoju vrećicu (matičnjak).Ta vrećica je sastavni dio pčelinog tijela,nalazi se u prednjem dijelu stomaka,ali je u potpunosti odvojena od njega.

Šećer koji je sastavni dio nektra(koji je uzet sa cvjetova)hemijski se mjenja,još dok se nalazi u vrećici pčele,i to predstavlja prvu etapu u nastanku meda.
Prije nego što se nektar obradom pretvori u med,pčela prvo iz njega uklanja najveći dio vode pomoću procesa isparavanja.Med koji pčele unose u sače i tamo ga spremaju(on je toliko ispario da gotovo i ne sadrži vodu),i on se može održati skoro vječno,za razliku od onog što ga proizede bumbar.
Bumbar u mednim lončićima drži med,koji je još uvjek u tekućem stanju,pa im se brzo ukiseli.

Da bi postojala matica(kraljica pčela)prvo mora da postoji zajednica pčela.Postoje vrste pčela koje ne žive u društvenoj zajednici obiteljskog tipa,a postoje i vrste koje žive pjedinačno ili individualno.Te pčele se nazivaju solitarne i kod njih se razlikuju samo mužijak i ženka za oplođivanje.
Pčele koje žive u društvenoj zajednici (koje su poznate kao društvene pčele),one u svom sastavu imaju i pčele radilice.Radilice su ženke pčela koje ne nose jaja.Tako u društvenoj zajednici domaćih pčela postoje radilice,trutovi (mužijak) i samo jedna ženka koja polaže jaja,koja je majka cijele te kolonije,a poznata je pod imenom matica (kraljica pčela).
Zajednica pčela razvija se u jesen,a jdini zadatak matice je da cijele sezone nosi jaja.

Kod društvenih pčela matica izleže jaja ali se ne brine o njihovoj daljoj sudbini.Ona dnevno može da položi i 1 500 jaja,a u toku jedne sezone oko 250 000 jaja.
Ona polaže oplođena jaja iz kojih nastaju radilice ili matice,ali to zavisi od potrbi zajednice.Jaja koja nisu oplođena razvijaju se u trutove,a trutovi se odstranjuju kada obave oplodnju.
Mlade matice se odgajaju u posebni matičnjacima.
Prije nego što se mlade matice izlegu,stara matica sa jednom polovinom radilica stvara novu zajednicu.
Prva mlada matica koja je sposobna za život,sa svojom bodljom ubija svoje sestre (nesuđene matice),  kao jedina preživjela postaje kraljica pčela.
Pčele imaju urođenu sposobnost prilagođavanja čak i u surovim klimatskim uvjetima.
Njihova društvena organizacija je efikasna i složena.u košnici u kojoj pčele žive,radilice precizno održavaju temperaturu od 32°C u dijelu gdje se razvijaju mlade pčele.Kada je zimsko vreme,temperatura u košnici ne smije biti manja od -7°C.Med koji se nalazi u košnici u toku zimski dana služi za prehranu pčela ali i kao gorivo.Pčele raspolažu urođenom sposobnšću sprečavanja pada temperature,na taj način što povećavaju potrošnju meda.

Leptir

Leptir spada u red insekata u koji pripadaju dnevni leptiri,moljci i noćni leptiri.Leptir ima dva krila koja su obrasla sa ljuskastim dlačicama koje se prekrivaju kao crijep.
Tijelo leptira je dlakavo,a galava mu je slabo pokretljiva.Oči leptira su sastavljene i poluokrugle,a po neki leptir ima i dva jednostavna oka.
Ticile su im sastavljene od mnogo članaka.Noge leptira su slabe,a prednje su kraće i one služe za čišćenje.
Prednja krila leptira su veća od zadnjih.On da nema krila bio bi duk od 3 do 7cm.
Leptir nastaje od gusjenice,koja se razvila u jajetu.Gusjenica se prvo prtvara u kukuljca i u unutrašnjisti kukoljca se odvijaju razne promjene,jer se tada organizmi izgradjuju i pretvaraju u leptira.Kada se leptir izvuče iz zapretke najprije raširi krila da se osuše i onda je spreman za let.
Razvijeni leptir živi veoma kratko,ali neki mogu i prezimiti.
Poznato je više od 15000 vrsta leptirova.Leptir živi na svim kontinentima osim na Antartiku.Živi u područijima od 2000m nadmorske visine a,nekada i na toplim brdskim obrancima.
Prirodni neprijatelji  dnevnih leptira su ptice i šišmiši.Tijelo gusjenice služi kao hrana ličinkama parazitske muhe i ose,a grabežljive životinje i paraziti sprečavaju da se leptiri razmnožavaju jer nanose veliku štetu biljkama.

Svi znaju da se ptice sele,a malo ko zna se sele i neke vrste leptira.
Najbolji primer da su leptiri selioci je čičkov leptir,koji svakog proljeća prevaljuje put od Meksika do Kalifornije.
Kada dođe vreme za seobu leptira,tada stotine hiljada,pa čak i milijona leptirova putuje u rojevima preko mora i oni tada zaklone nebo.Najpoznatiji predstavnik leptira koji se sele je vrsta leptira monarha.
Mlade ženke u proljeće snesu jaja,na mliječnim stablikama biljaka,i gusjenice koje se izlegu iz tih jaja,hrane sa lišćem tih biljaka.Čim se od gusjenica razvije odrasli leptir,oni odleću prema sjevernim krajevima i tamo polažu svoja jaja,koja se počnu razvijati čim grane proljeće.
Za samo nekoliko mjeseci izrodi se više naraštaja leptira monarha,jer se oni stalno sele u sjvernije krajeve u potrazi za mliječnim biljem.Ne seli se stalno sjeverno oni što su započeli seobu,već njihovi potomci.
Kada se počne priližavat jesen i hladniji dani,svi preživljeli leptiri monarsi se vraćaju u toplije krajeve.
Ta vrsta leptira se seli svake godine i redovno prelete iste puteve.

Leptir proživljava određeni životni ciklus,on je najprije jaje iz kojeg se razvija ličinka i od nje nastane odrasli leptir.Leptir najviše jede kada se mjenja iz ličinke u gusjenicu.
Neke vrste leptira jedu samo u kada su stadiju gusjenice i nikad više u životu.
Kao sve životinje i leptir ima potrebne organe za prehranu.
Vrsta leptira koja nastavlja jesti kada pređe iz gusjenice u leptira,umjesto usta imaju neku vrstu surlice,koja je kada leptir jede savijena i najviše liči na oprugu na satu.
Leptir se može zavući u dubinu cvijeta,kako bi se napio cvjetnog soka.
Tijelo leptira se sastoji od glave,stomaka i grudnog koša.Ticla  leptira ne služe samo za organ opipa,već i kao organ za miris i ukus,a nekad kao i osjetilo sluha.